Pravna tradicija mirnog razgraničenja

Istarski razvod, nastao između 1275. i 1395, hrvatski je glagoljični pravni spomenik kojim se uređuju granice između feudalnih gospodara i seoskih općina, a na temelju staroga slavenskog procesa razvođenja i utvrđivanje međa, tj. prava na ispašu, napajanje stoke i sječu šume. On potvrđuje postojanje općina, teritorijalnih jedinica vlasti sa mjesnom samoupravom od 11. st., a posebice u 12. i 13. st., komune s određenim stupnjem političke samostalnosti.

Istarske općine već tada ispunjavaju uvjete koji se traže i od suvremenih jedinica lokalne samouprave (granice, tijela vlasti i stanovništvo). Tijela vlasti nisu suverena, nego ovise o višim, tada feudalnim državnim vlastima. Općine imaju svoj djelokrug poslova, o čemu svjedoče i srednjovjekovni statuti. Stanovništvo čine osobe u pravnoj vezi s općinom, iako se tada ne vode registri. Granice općine moraju biti precizno utvrđene što je i svrha Istarskog razvoda.

Istarski razvod

Za Bratulića to je „javna isprava o razgraničenju posjeda pojedinih istarskih općina (komuna) i feudalnih gospodara: goričko-pazinskog kneza, oglejskog (akvilejskog) patrijarha i mletačke vlasti, glagoljski diplomatski dokument međunarodnoga značenja.“ Prvi ga je objavio Ante Starčević 1852. – Razvod istrijanski od god. 1325. Tumačenja su često bila nacionalno obojena. Talijanski autori, za razliku od hrvatskih i slovenskih, pobijaju vjerodostojnost prijepisa, ali ne i sadržaj razgraničenja. Kos je prije 100 godina prihvatio tvrdnju o krivotvorenju u 15. stoljeću. Stulli kompromisno misli da je izvornu preciznu formu u kasnijoj kompilaciji teksta zamijenilo neformalan prijepis, što je najtočnije. Razvod ima formu pravnog akta: uvod (invokacija, datum), središnji dio (corpus) i završetak (eshatokol – datum, svjedoci, potpisi notara).

Bratulić ističe kako njemački i mletački službenici akte o razgraničenju sastavljaju u pravno neutralnom iskazu, a stare hrvatske isprave sadrže narodne običaje i vjerovanja, razvod je kultni čin. Svetost međa postoji i kod Rimljana, prema legendi Romul ubija brata Rema zbog povrede međe, i u Kanunu Leke Dukađinija, albanskom običajnom pravu. U kultnu sferu spada doba razvođenja – proljeće prije listanja, kada su prirodni i umjetni znakovi najuočljiviji; dan – ponedjeljak nakon prve, mlade, nedjelje u svibnju. No, Krčki (Vrbnički) statut iz 1388. određuje dan sv. Lucije kada treba dovršiti sporove oko ispaše pa i međa. Razvod počinje pribivanjem misi, očišćenjem, zalog da će stranke… govoriti istinu, a nakon razvoda održati… riječ i čuvati dogovorenu među, a na važnim mjestima, pri ophodu se pale svijeće i tamjan. Prije razvoda čita se Evanđelje po Ivanu (U početku bijaše riječ.). Križeve nose starci čije pamćenje seže najdalje u prošlost. I stabla su međaši, hrast (dub, mel, cer), orah, ponekad s čavlima križem zabieni. Vodeni tok i lokve su međe radi važnosti vode, simbola života. Crkve izgrađene na graničnim točkama ukazuju na svetost poštovanja međa. Prisutnost viših crkvenih osoba, opata i biskupa kao prelata i feudalaca, govori o svjetovnoj važnosti razgraničenja, a prisutnost nižeg klera vidljiv je religijski element. Termini su kameni međaši, simboličan postojani zapis.

Narod bira župana i podžupana u županiji, a kula (kaštel) – veće mjesto bira suce. Vas komun potvrđuje prisustvo uglednih članova komune, kao i mlađih koji čuvaju sjećanje. Čin razvoda je svečan: na čelu su starci, dobri ljudi, župani i ostali, uz tri notara, latinskoga, drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat. Je li upotreba triju jezika, piše Bratulić, rezultat praktične primjene ili je simbolična (natpis na Isusovu križu)? Korištenje hrvackoga jezika u pravnom aktu trajne važnosti ukazuje na kvalitetu jezika, podobnog za korištenje u pravnu svrhu.

Stranke svjedoče i donose stare listine kao dokaz, ali se tada prednost davala živoj riječi, iskazima svjedoka, a ne zapisima, što propisuje i Vinodolski zakon iz 1288. Razvod nije odluka više vlasti, nego nit života puka i komuna. Za Jagića je dokaz tradicije pravnog poretka u seoskim sredinama, kontinuiteta državnosti spram centralističkih apsolutizama. Predstavnici komuna vijećaju, a kod spornih situacija prosuđuje i odlučuje viša vlast.

Postoji i pravo zajedničkog korištenja neobrađenog zemljišta (kuntradi), ispaše, za se les seć za duge i za skudli hiše krit, kao i vode, jer na lokvi i jedna i druga stran imaju svoje živine napajat, i vsaka stran svoj pol čistit… tu dva križa visekoše. Slijedi utvrđivanje kazni (sankcija) za one koji stoku napasaju na tuđem zemljištu i visokih kazni za stranu koja bi premjestila ili odstranila međe.

Na koncu se daje rota, zavez, riječ. Bili su veseli radi sklada (držeći čtehota listi i behota vesela da se skladahota) i tako su zvrhu listi z velikimi zavezi i rotu potvrdiše i rekoše da se tu svršuju teh četiri komuni termeni… I tako vsi ti komuni idoše veselo domov da se tako s mirom na teh razvodeh sjediniše. Završni objed (aldomaš, bezvetje) kultni je čin zajedništva, uspostavljenog mira i prijateljstva kada stranke donose, i biblijski dijele, tovor vina i kruha.

Stari pučki razvodi, prema Bratuliću, poštuju kult prirodnih granica, dok austrijski i mletački predstavnici vlasti ne mare za to. Granice su umjetne, ugovor se profanira i gubi svetost. Nekoć se u kamen urezivao križ, a poslije državni amblemi, mletački lav i carski habsburški orao. Zato država, za razliku od puka, lakše ulazi u sukobe i rat. Primjeri razvoda postoje i u susjednom Vinodolu što dokazuje zajedničku tradiciju hrvatskog puka. Kanun Leke Dukađinija iz 15. stoljeća sadrži slične običaje: Međe zemlje se ne pomjeraju… Kamen međaš ima iza sebe svjedoke (6 ili 12 zakopanih kamenčića, a nazoče starci, mladi i djeca). Međa dobivena bacanjem ili nošenjem kamena ili sjekirom zabijenom u drvo koja se ne može izvući postupak je tzv. Božjeg suda. Pomjerati među je kao pomjerati kosti mrtvaca pa postoje „krvavi“ kunfini. Ako se dogodi ubojstvo… prestaje vijećanje… Tu… ostaje mjesto međe.

Istarski razvod svjedoči o teritorijalnoj i upravnoj tradiciji srednjovjekovnih naselja na prostoru Istre i visokom stupnju kulture mirnog rješavanja pitanja razgraničenja. Zato Istarski razvod treba isticati kao primjer. Naši preci ulagali su velik trud kako bi do razgraničenja došlo na miran način, što znači da su na svoj način poznavali ideale mira i pravde, onako kako mi danas koristimo pojmove vladavine prava i pravne države.